|
|
| < | svibanj, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
:)=
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Marđž
moja prijateljica br. 1 :)=
Dea
još jedna prijateljica
Majstorica
... i još jedna....
Jagodica(muška) :)=
... pa frend...
Leptirice
... i dvije leptirice jednim klikom...
Nina
Probajte ju mrzit, al ne ide :)=
Dann
Moj omiljeni filozof, poslije Majstorice :)=
Raska
Nahranimo neplodne- GURU
Mladi intelektualac
Na trećem katu, u sobi 6 drugog odjela bilo je jako vruće. Osjećala se neka čudna napetost u zraku, nitko nije ništa govorio i svi su tiho i odmjereno disali. Posljednji posjetioc maloprije je otišao i ostavio za sobom neizmjernu pustoš i prazninu- prazne omote Rafaella. Sve nas je to rastužilo, ali odlučili smo da svoje osjećaje nećemo javno pokazivati već ćemo izdržati do sljedećeg posjeta i onda opustošiti tajanstvenu damu koja dječaku u krevetu do moga svakog dana donosi kilograme i kilograme Rafaella.
Kao što se može i očekvati, a i samo po sebi je i više nego razumljivo, zavidjeli smo tom prokletom sretniku koji se davio u ukusnim slasticama i silno smo željeli da mu se nešto grozno dogodi. Htjeli smo da mu tlakomjer crkne tokom mjerenja tlaka pa da mora dugo, dugo, dugo čekati da se nabavi novi, ili da mu sonda za pH-metriju poplavi pa da ga optuže da je pojeo svu pastu za zube na odjelu. Ali ništa mu se nije događalo i sve su naše želje polako padale u vodu, bile uzaludne.
A djevojka mu je i dalje donosila taj prokleto ukusan Rafaello kojega on nipošto nije htio podijeliti s nama.
I danas, on je zadovoljno, ali teško disao. Zadovoljno jer je požderao svu silu slatkiša, a teško jer je, prema običaju, precijenio svoje sposobnosti i kapacitet želuca.
Nije nam ga bilo nimalo žao. Sve dođe na naplatu, svaka maca na vratanca i svaka riba u konzervu ne. Tako je i on posljednjim naporima hvatao molekule kisika koje u njegovom slučaju nikako nisu mogle biti dvoatomne već nekakve stoatomne, preglasno je bilo to disanje za običan zrak. U svakom slučaju preglasno.
Došlo je vrijeme da se i mi obični smrtnici uputimo na ručak i omastimo brk trećerazrednim specijalitetima kojima ni mirisa ni okusa nismo mogli osjetiti. On je ostao u sobi. Sestra koja je ovog podneva gospodarila kuhačom i loncima i dijelila pravdu iliti hranu u blagovaoni ubrzo je svojim oštrim njuhom i okom sokolovim zamijetila da jedan štićenik nedostaje. Pitala je gdje je mali. Iako smo svi na odjelu bili mali, bez lažne skromnosti, odmah smo znali da misli na proždrljivca. Otišla je po njega i dovela ga u blagovaonu, a zatim ga naizgled nježno, ali začuđujućom titanskom snagom, posjela za stol, rame uz rame s nama. Kad je podijelila svu pravdu u naše tanjure, zainteresirano je pričekala da počenemo tamaniti. Navalili smo kao da nismo vidjeli ništa jestivo već godinama, a ona je ponosno brojala zalogaje i kimala glavom vjerojatno razmišljajući o tome kako smo dražesni i kako ju podsjećamo na kakve zvjerke... Međutim, mali proždrljivac nije ni okusio divotu od ručka i sestra-žandar ga je momentalno odlučila pregledati pogledom. Čak mu je i spustila ruku na čelo tražeći objašnjenje za njegov iznenadni gubitak apetita. Mi smo se zagonetno smješkali mislima prebirući po slatkim iznenađenjima koje je prije ručka pomlatio. Upitala ga je što mu je, a on je šturo odgovorio da je sve u redu. A onda se dogodila katastrofa.
Odbio je pojesti juhu.
Žandarica je pocrvenjela ili nam se to samo činilo. Ali praščića je odvukla u sobu i tamo mu očitala bukvicu. Ispod kreveta je pronašla hrpu smeća koja je ukazivala na nedavno požderano mnoštvo slastica. Odjednom smo začuli tupi zvuk, zatim agresivne uzvike koji su nam kazivali da se u njegovoj sobi odvija borba na život i smrt. Plahte su letjele u zrak, i najmanji trag slatkih slasti morao je biti razotkriven, ogoljen i objelodanjen.
Nakon borbe sestra je pobjednički iznosila bijelo-crvene papiriće i prijateljski nam se nasmiješila.
Kad smo ušli u sobu i prišli malom proždrljivcu, on je plakao.
Zatvorili ga u četiri zida i dali mu daljinac, novine i laptop. I što da sad on radi?
Cijeli dan šalta po kanalima, a nema ništa pametno što bi mogao pogledati... Jadnik.
Trenutno baca oči po onoj dosadnoj Farmi, koju nije potrebno ni komentirati. Nema smisla. On misli da nema smisla. Zapravo, točnije rečeno, njemu danas ništa nema smisla.
Muče ga.
Tek što zaspi pojave se neki ljudi u uniformama i bude ga, guraju mu nešto u usta, tresu ga, gledaju je li živ, mrtav ili pola-pola... Zatvaraju mu prozor i ne pitajući ga treba li mu zraka. Ne daju mu da izađe na balkon. A godilo bi mu.
Onih nekoliko ljudi, gamad jedna, kojima je u životu kratio duge dane, potpuno je zaokupljeno svojim poslovima. Ni ne pitaju ga gdje je, a on se, BUDALA, ne želi nametati. Ne želi nikoga nazvati, reći gdje je i zamoliti da mu dođu praviti društvo jer mu toliko još duguju. Ne, preponosan je on.
S vremena na vrijeme, zazvoni mu mobitel i on čeznutljivo pogleda prema njemu. Primi ga u ruke i radoznalo pročita poruku: Možda ga se netko od ONIH sjetio....
Je, vraga. Opet netko nešto treba kopirati, nekome treba nešto posuditi, pokloniti, DATI...
Frustrira ga sve to skupa i trenutno misli da bi razbio laptop da mu sad pukne ova prokleta internetska veza i da mu post ode u kurac. Zapravo, on ni nije sam. Ali tako se osjeća. Ne osjeća se bolesnim (iako bi MOŽDA i trebao), osjeća neopisivu dosadu, ispraznost i jad. Da,čisti jad.
Kako je samo glup.
Večera nije bila bog-zna-što pa nije ni htio večerati. Objavit će post iz zajebancije i boga moliti da ga nitko ne pročita barem dok ga ovo raspoloženje malo ne popusti. A tko zna kad će to.
Sjetio se nekih ljudi... Brzo je odlučio da o njima neće razmišljati. Previše je frustriran da bi danas nekoga volio, da bi mu do nečega bilo stalo, da bi se nasmiješio sjećajući se prijatelja... Da, sve mu je to previše.
Ljudi moji, na prozorima su mu rešetke, kao da je manijak ili barem kriminalac, pa i nekakvu uniformu nosi, više ni nije siguran kakvu. Kako uopće izgledaju luđačke košulje?! Ne sjeća se.
Jutros se osjećao kao želatina, padao je s nogu, bio općenito nestabilan i nije mogao rastegnuti sta u osmijeh, napraviti bolnu grimasu ili bilo kakav izraz lica koji bi odao bilo kakvo raspoloženje. Sve je bilo crno-bijelo, možda kao negativ... Ali boju nije imalo. Odveli su ga. Za sat vremena sve je bilo gotovo i više se nije osjećao tako ''mekano''.
Od tada ga nije briga ni za koga, a opet mu fali ljudsko društvo. Htio bi razgovarati bilo s kim... Makar s onim uniformiranim ljudima, ali njih previše ne brine njegovo psihičko stanje. Bitno da mu provjeravaju tlak, temperaturu i tako to. Ma pizde.
Baca ga ovo sve u depresiju. Jedva čeka da izađe van. Samo da izađe van. Da opet počne voljeti druge ljude. Da osjeti da mu je stalo do nečega. Nekoga, svejedno...
Mi smo dvoje ljudi koji vole razgovarati, ali možda ne i pričati. Volimo se razumjeti, ali možda ne želimo da nas se razumije. Različiti smo kao nebo i zemlja, a opet tako jednaki.
Jučer se otvorilo nebo i pljusnula je kiša. Tople kapi padale su na moje lice, natapale moju kosu i bojale moj dan sivim tonovima. Nisam im dala da mi oboje i život.
Htjela sam zbog Tebe biti bolja, veselija i pametnija.
Čeznula sam za slikama ljepšeg svijeta koje su se pojavljivale u tvojoj prisutnosti.
Jutros sam se probudila rano, a pogledavši se u ogledalu vidjela sam Tvoj lik, osjetila potrebu da Te nazovem, da razgovaram s Tobom, da zajedno šutimo ili se smijemo.
Društvena smo bića, i Ti i ja, ovisni jedno o drugome.
Imaš mnogo lica, a ja biram ona koja mi najviše odgovaraju. I ta Tvoja lica volim. Naposlijetku, moramo se voljeti kako bismo opstali. Ali ne samo da bismo živjeli već i uživali u življenju. Samo Ti i ja (jer nitko drugi i nije zaslužio)...
Tako malo nas, a tako mnogo Ljudi...
Za mene si se rodila nešto kasnije nego u zbilji.
Za mene si se rodila na nekom drugom mjestu, u neko drugo vrijeme.
Bilo je to pravo mjesto i pravo vrijeme.
Sva prijateljstva koja sam u životu sklopila, za koja sam se klela da su ''ona prava'', postala su mala točka u šarenom svijetu koji si obojila svojim osmijehom, šarenom čarolijom koju samo Ti možeš stvoriti.
Popela si se visoko na moje nebo i griješ me, osvjetljavaš mi dane i noći, jutra i večeri...
Jer Ti sve čitaš iz mojih ''telećih pogleda'', mi se razumijemo...
Jer Ti sve znaš iz mojih zagonetnih osmijeha, mi se razumijemo...
Jer Ti razumiješ zašto mi se katkad pojave suze u očima, opet se razumijemo...
Ti me zagrliš kada mi je to potrebno, Ti se smiješ kada mi treba popraviti dan, Ti mi pomažeš bez obzira na vrijeme i mjesto... Ti me razumiješ!
Za sva Tvoja dobra djela, za sve što si učinila za mene, za svijet koji si mi pokazala, za sve sitne i velike radosti kojima si mi ispunila život velika Ti hvala.
Kad bih sad uspjela objasniti zašto Te toliko volim ne bi to imalo onu svoju čar, ne bi bilo dražesno, slatko, a opet mistično... Volimo malo mistike i zagonetnosti, zar ne?! :)=
Znam da katkad ne uspijevam najbolje dočarati koliko mi je drago što smo se sprijateljile i što se, eto, družimo iz dana u dan...
Kad sam bila glupa, Ti si bila pametna.
Kad si bila, da tako kažem, šašava, ja sam opet bila glupa.
A čuj, netko mora biti dosljedan i paziti na Tebe.
Mirno spavaj, ljepotice, u sigurnim si rukama...!
Sretan Ti rođendan!
Za mene si se rodila nešto kasnije nego u zbilji.
Za mene si se rodila na nekom drugom mjestu, u neko drugo vrijeme.
Bilo je to pravo mjesto i pravo vrijeme.
Sva prijateljstva koja sam u životu sklopila, za koja sam se klela da su ''ona prava'', postala su mala točka u šarenom svijetu koji si obojila svojim osmijehom, šarenom čarolijom koju samo Ti možeš stvoriti.
Popela si se visoko na moje nebo i griješ me, osvjetljavaš mi dane i noći, jutra i večeri...
Jer Ti sve čitaš iz mojih ''telećih pogleda'', mi se razumijemo...
Jer Ti sve znaš iz mojih zagonetnih osmijeha, mi se razumijemo...
Jer Ti razumiješ zašto mi se katkad pojave suze u očima, opet se razumijemo...
Ti me zagrliš kada mi je to potrebno, Ti se smiješ kada mi treba popraviti dan, Ti mi pomažeš bez obzira na vrijeme i mjesto... Ti me razumiješ!
Za sva Tvoja dobra djela, za sve što si učinila za mene, za svijet koji si mi pokazala, za sve sitne i velike radosti kojima si mi ispunila život velika Ti hvala.
Kad bih sad uspjela objasniti zašto Te toliko volim ne bi to imalo onu svoju čar, ne bi bilo dražesno, slatko, a opet mistično... Volimo malo mistike i zagonetnosti, zar ne?! :)=
Znam da katkad ne uspijevam najbolje dočarati koliko mi je drago što smo se sprijateljile i što se, eto, družimo iz dana u dan...
Kad sam bila glupa, Ti si bila pametna.
Kad si bila, da tako kažem, šašava, ja sam opet bila glupa.
A čuj, netko mora biti dosljedan i paziti na Tebe.
Mirno spavaj, ljepotice, u sigurnim si rukama...!
Sretan Ti rođendan!
Zvali su vas i sad ste pozvani da zovete i druge neka zovu... Uvijek više i više...
Jednom me davno netko pozvao i rodila sam se. Onda me netko pozvao pa sam progovorila, prohodala, počela čitati, pisati, vezati žnirance na tenisicama. I sad me zbog toga drugi mogu slušati, ja ih mogu ZVATI, mogu me i pismeno pozivati kamo god im se hoće, a ja znam zavezati žnirance i ne trebam više tenisice na čičak ili one 'bez-vez' gluposti na federe koje su bile popularne sredinom 90-ih (možda i ranije, nije da pamtim).
I tako su me pozvali i u osnovnu školu, pozvali su me da upišem glazbenu, da zapalim prvu cigaretu, popijem prvu pivu, bambus, votku i martini, zvali su me da popušim pokoji joint, da probam kokain (iako nisam sve slušala)...
Pozivi su stizali sa svih strana; pozivi van s najboljom prijateljicom, suludi odlazak na koncert s frendom s kojeg se vraćaš razbijen i pijan, putovanje na punkerski festival, kupanje u Dravi sa 'soboslikarima', pozivi da pobjegnemo od kuće...
Kasnije sam čula da me zovu u srednju školu pa sam otišla i izabrala baš onu iz koje se glas najjasnije čuo. Zvali su me u Zvuk, zvali su me na rođendane, u srednju glazbenu školu, neka počnem predano vježbati...
Govorili su mi neka budem s ovim i onim, da eventualno požalim zbog nekih stvari.
Najvažnije od svega, pozvali su me i natjerali da se mijenjam. Da se nisam sto puta ošišala ne bih sad imala pojma koja mi zurka najbolje stoji. Da nisam slušala milijardu različitih bendova ne bih sad znala koji mi je najdraži. Da nisam nikada upoznala toliko ljudi ne bih se mijenjala. Da se nisam nikada mijenjala ne bih postala bolja (ili gora, ovisi s koje strane promatramo stvari).
I može mi sad tko hoće reći da ti u životu uvijek radiš ono što hoćeš, ili da bi to barem tako trebalo biti. Ali nije istina!
-Zbog nekoga zavoliš matematiku.
-Negdje i od nekoga čuješ za svoj (danas) najdraži bend
-Netko ti kaže da imaš smisla za glazbu i da se eventualno upišeš u muzičku.
-Zbog nekoga se smiješ kad čuješ određene riječi.
-Od nekoga si naučio vezati žnirance na tenisicama.
- Netko ti je pokazao kako se rade palačinke...
Svi smo mi zvijeri. Društvene zvijeri (u engleskom postoji puno ljepši izraz za to, al kaj se može) i ovisimo jedni o drugima... Mi se uzajamno ZOVEMO. Neki više, neki manje.
I svi imamo svoju slobodu izbora, ali na naše izbore utječu uglavnom drugi ljudi, društvo koje nas okružuje. Pokazuju nam što možemo birati, kako, kada i zašto... Zovu nas za sobom.
Tako i ti ZOVEŠ nekoga, možda čak i mene, tako i ja ZOVEM Tebe...
Danas se Buba probudio ogorčeniji no inače.
Život mu ionako nije bio nešto naročito. On je bio zadovoljan njime, iživljavao se na učenicima kojima je predavao inače zanimljiv predmet na dosadan način, mislio je da je velika faca i da je genijalac. Ali kako reći za nekoga da je genijalac ako se razbacuje hrpom pojmova kojima zna značenje, ali ne zna značenje konteksta u koji ih smješta? Kako ga nazvati genijalcem kad pljuje po bivšoj ženi, sinu iz prvog braka, kad svaki sat govori da je druga religija ona prava? Osobno poznajem neke zanimljive ljude koji se neizmjerno kite riječima koje postoje ili ne postoje, koje se mogu shvatiti ili ne, koje imaju značenje ili nemaju, koje su izmišljene ili stvarne. No, ti zanimljivi ljudi znaju zašto se služe izrazima kojima nerijetko ne mogu odgonetnuti značenje.
Ali Buba je drugačiji tip čovjeka.
Buba se uporno želi prikazati boljim nego što zapravo jest. A nije li to čisti izraz nesigurnosti??
Buba uporno želi ogovarajući kritizirati tuđa ogovaranja. A nije li to obično licemjerje??
Buba neumorno glumi Isusa Krista i ne shvaća koliko je Isus bio velik čovjek i Bog, ne shvaća da nije na nama da odlučujemo hoćemo li biti Isus Krist. Pardon, krivo se izrazih. On ne glumi Isusa Krista- on želi da ga drugi gledaju na taj način.
Buba uvijek kaže da mu je stalo do tuđeg mišljenja, ali spasio dragi Bog onoga koji uputi i najmanju kritiku na njegov račun.
Ima Buba i ženu, mlađu pun k. godina od njega, ima i krasnog sina Supermena i kćer Trnoružicu (osim sina iz prvog braka koji je, usput rečeno, mali neodgojeni gad), ima Buba svega. Ali ne, nije to njemu dovoljno. Igra se Buba srcem još jedne mlade žene. Besramno s njom provodi sate i sate, nasmijava je i druži se s njom, ali mu nikada nije palo na pamet da joj objasni njihovu situaciju. Jer, zašto bi ona imala osjećaje? Važno da se Buba dobro osjeća...
I tako se on danas probudio ogorčeniji no inače. Sjeo je za glasovir i zasvirao, ali nije mu išlo naročito dobro. Poželio je doručkovati, ali u frižderu je imao samo 4 police pune kiselih krastavaca. To mu se baš i nije jelo. Dosjetljiv Buba, sposoban i nadasve pametan odlučio je naručiti pizzu. Kako li se samo dobro sjetio! Dosjetka za Nobela, nesumnjivo. Prihvatio je telefon i utipkao broj, ali nije začuo nikakav šum, nikakvog signala nije bilo u slušalici. Ah da, prošli tjedan isključili su mu telefon jer je obio platiti račun iz protesta. Zašto bi T-HT zarađivao na njemu? Ta, on je intelektualac, zašto ne bi imao neke povlastice, recimo, besplatno nazivao brojeve na kojima su dežurale ONE žene?
Buba odluči izaći na ulicu. Živio je na 12. katu i nikako nije htio izlizati svoja stara koljena pa je pozvao lift. Veličanstveno je ušao u lift, i promatrao se u ogledalu dok se lift polagano spuštao. Negdje između 7. i 8. kata lift je demonstrativno stao, Buba se i dalje promatrao i komentirao kako je zgodan, kako godine na njemu nisu ostavile traga i kako i dalje žari i pali gdje i kada poželi... Kada je shvatio da se zaglavio u liftu ispustio je nekakav djevojački uzdah, a zatim masno opsovao majku onome tko je lift izmislio, onome tko ga je sagradio i onome tko je projektirao zgradu (za slučaj da je problem u arhitekturi zgrade). Njegove psovke nisu mimoišle niti banana-državu, fašistički režim (jer, to su mu bile najdraže psovke za sve prigode).
Za dvadesetak minuta lift se pokrenuo i Buba je bio slobodan. Izašao je i prošetao ulicom. Dok je šetao, samo 30 centimetara ispred njega pala je vreća cementa s dizalice na obližnjoj zgradi. On ju je pompozno prekoračio, nasmijao se sam sebi u brk i zaključio: Neće grom u koprive, Buba, još pališ...
Stavio je ruke u džepove i namignuo nekoj gimnazijalki.
Svaki dan iznova padamo na visoke, crne ili plave, zgodne tipove. Jasno, klecaju ti koljena, srce lupa 100 na sat kada te Gospodin Savršeni pogleda, kada pita koliko je sati , kada zamoli za glupu uslugu...
Iako ni ne zna kako ti je ime, zaustavlja ti dah svaki put kada prođe kraj tebe. Moraš se okrenuti za njim, pogledati kako je zgodan, glupo se nasmiješiti tek tako za sebe i onda nastaviti svojim putem. Nešto ti daje nadu da će te on jednom pogledati sa zanimanjem, zagrliti i reći ti nešto simpatično, ništa više. A ipak znaš da se to neće dogoditi.
Nekoliko puta pokušala si s njim razgovarati, ali nije baš bio neki razgovor. Ipak, visok je, lijep, zgodan, Savršen.
... I onda upoznaš Nekoga. Ruke su mu se znojile dok ste se rukovali, primijetila si to. Nije te čak ni gledao u oči, nije razgovarao s tobom jer se bojao. Ili nije htio?? Bože, zašto ga moraš poznavati??
Na kraju se ipak natjeraš i, ajde, nekako počneš razgovarati s njim. Normalan je, simpatičan.
Ima nešto u njemu. Kako je pametan...
Moliš ga da ostane s tobom još 5 minuta, da ti priča o ilirskom pokretu, bilo čemu. Jer, o svemu zna barem nešto. Ne želiš si to priznati, ali ja ZNAM da misliš da je zbilja drag. Zadivljuje te kako je dobro informiran, načitan. Naizgled tako običan, a zapravo posebniji od posebnih, bolji od dobrih, bolji od najboljih.
Uhvatila sam te kako jutros razmišljaš. Po tvojoj glavi se šuljaju misli;
S jedne strane Gospodin Savršeni, a s druge strane Netko.
Sigurno misliš da bi bilo super kada bi postojala osoba koja bi bila spoj Savršenoga i Nekoga. I misliš da je to nemoguće...
Ali pogodi što!
Ja ga poznajem.
I razočarat ću te. Kad upoznaš takvoga bit će ti žao pokvariti ga dodirom. Neprocjenjiv je doživljaj gledati ga i diviti mu se, slušati kako pametno govori i razumjeti svaku riječ... Predobar je da ga pokvariš, uništiš, nemaš ni neku želju za tim. I on to zna, gleda i uživa...
Uživaj i ti s njim! Pogotovo ako ne ode u Ameriku, a da ti se i ne javi, ako ne zaboravi na dogovor ili ako te ne ostavi na milost i nemilost drugima kada padaš s nogu od pijanstva... E onda je zbilja vrijedan svega!
Usput, on ne mora biti ni zgodan ni prepametan, ni pretjerano duhovit... Važno da je drag i simpatičan. I da se dobro razumijete.
:)=
Vol. 2
Jučer sam pekla palačinke. Tvrtko se sasvim slučajno i nenajavljeno pojavio kod mene pa sam ga morala nečime ponuditi. A ispekla sam sranje nad sranjima; zgoreno, masno, BLJAK! Nikad nisam ni bila neki majstor u kuhinji, ali ovo je zbilja bila KATASTROFA!
I tvrtko punim ustima kaže:
Fino je!
Vidim da jedva žvače palačinke koje nisu dostojne ni da se zovu tako, izgleda da ću svaki čas vidjeti njegov ručak, a on dijeli komplimente. Ma ok, cijenim to. Dečko je pun suosjećanja, ne želi me povrijediti jer sam se ipak potrudila... No, s druge strane, dugo se poznajemo. A svatko tko me malo bolje poznaje zna da više cijenim istinu nego dobru laž (a lošu pogotovo). Volim čuti kada mi netko kaže da sam loše odsvirala etidu, da sam loše postupila, da su palačinke koma. Pogotovo ako je kritika dobronamjerna i prijateljska. Ali Tvrtko ne kritizira. Žvače pola sata tu nesretnu palačinku i poseže za drugom. Puko mi je film!
Sa smiješkom na licu rekoh mu da znam da su palačinke koma i da ne mora stavljat život na kocku da se ja ne bih loše osjećala. Na to mi je rekao da je mislio da ću se naljutiti. Smiješno.
Ja ga pitam:
A kad sam se ja to zadnji put naljutila?
Tvrtko zamišljeno gunđa u bradu:
Zbilja, kad???
Kasnije je hitna došla po Tvrtka, palačinke su ga koštale zdravlja i živaca, ispumapali su mu želudac, sad ima ozbiljnih zdrastvenih poteškoća, želudac mu se okreće pri samoj pomisli na palačinke...
Ma šalim se, živ je. I obožava jesti palačinke!
Ali se uvijek najavi prije nego dođe k meni doma, da stignem kupit čokoladu ili kekse.
:)
Svima bi bilo lakše kada bi ljudi bili iskreniji, kada bi se neke stvari izgovorile i ne prešutile, kada bismo uvijek znali na čemu smo... Ali svijet bez nepoznanica nitko ne bi volio, zar ne?
''Najgore su dvije jednadžbe s dvije nepoznanice!'' kaže mi jedan kolega s kojim se inače ne upuštam u dubokoumne razgovore jer i on i ja izgubimo živce, ne slažemo se na tim područjima.
Tako se ja ni s ovom njegovom tvrdnjom nikako ne mogu složiti.
Jer meni su sustavi jednadžbi 2x2 (pa čak i 3x3) i više nego simpatični, pitomi... I to gotovo uvijek znam riješiti, dođem na ovaj ili onaj način do nepoznanice i slavodobitno zaokružim rješenja.
Mene više brinu situacije u kojima sve nešto ''visi u zraku''. Naizgled je sve u redu, a opet s druge strane znaš da postoje nepoznanice. No, ne možeš ih prepoznati. Kako onda to riješiti??
''Ili kada se i ti sam pretvoriš u nepoznanicu pa onda s obje strane jednadžbe dobiješ nulu.'' govori opet moj kolega.
Tu se donekle slažem s njim. Gadna situacija. Rješenja je u tom slučaju beskonačno mnogo, ali vrlo se lako može dogoditi da od mnoštva rješenja ne vidiš ono pravo, nikako ne možeš izabrati. A ponekad ne možeš umetnuti bilo koji broj da bi zadovoljio jednakost. Teoretski možeš, ali postoji uvijek jedan broj koji ima ''ono nešto'', rješenje koje je ispravnije od svih ispravnih...
Možda je najgore od svega imati jednu jednadžbu s mnogo nepoznanica. Jer, nema se što izraziti, zamijeniti, pokratiti... I ne može se riješiti.
Ali kakav bi bio život bez nepoznanica?
Kako bi izgledao svijet kada bi se sve moglo izračunati, riješiti, predvidjeti...?
Kada bi se točno znalo kada ćemo upoznati nekog novog, kako će nam izgledati svaki izlazak, dan u školi...
Svi mi volimo iznenađenja, naravno ugodna, ali i ona neugodna sastavni su dio naših života.
MRZIM kada se nešto događa, muti, kuha, a nikako ne mogu dokučiti što. Izluđuju me dvosmislene rečenice, osmjesi kojima nikako ne mogu razabrati značenje, ali baš to daje dozu zanimljivosti našoj svakodnevici.
Mnogo puta smo čuli da je divno kada dobijemo nešto što dugo želimo, ali istodobno i najveće prokletstvo...
Isto toliko puta čujemo i kako bi bilo bolje da se sve uvijek zna, ali bilo bi prokleto nezanimljivo i besmisleno...
Sjedim i čekam što će se dogoditi. Ponekad sve to začinim osmjehom kako čekanje ne bi bilo jednobojno i dosadno. Strpljivo čekam i gledam koje će se karte otvoriti jer se nikada ne otvaraju sve, a rijetko se i otvori ista dva puta...
Sretna nova godina :)=
